<	kolovoz, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CREDITS

design: < duckdz/ >

picture: deviantart

base code: blogskins

PART ONE

Hladni je zrak u sobi bio ispunjen Maggienim mirisom, a tmurne sjenke koje su u njoj obitavale postajale su sve veće i sablasnije. Maggie je i dalje zamišljeno ležala na krevetu, krhka i ljupka poput kakve porculanske lutkice. Prividno se trgla iz zanosa tek kad ju je Voldemort tiho zazvao po imenu, pazeći da mu ton bude oličenje smirenosti.

„Bok“, odvratila je umorno, hrapavom nijansom glasa koji uopće nije nalikovao na nju; zvučalo je kao da pozdrav dolazi sa nekog nedefiniranog, neodređenog mjesta. Potpuno ravnodušna ka jedinoj zraci svjetlosti koja je doprla do njezinog ispijenog lica i veselo ga dodirnula, odsutno je zurila u čiste, bijele zavoje na svojim tanušnim rukama.

Primakla sam se njezinom krevetu za nekoliko kratkih, elegantnih koraka. „Kako se osjećaš danas?“, zapitala sam blago, pokušavajući namjestiti smiješak na usne, ali nisu me poslušale; kao da su mi se mišići lica zgrčili, odlučni u prepredenoj namjeri da jasno prikažu moj očaj.

„Dobro.“ Automatski je kimnula glavom, zadubljena u vlastite misli. Iza toga je promrmljala i nešto što je ličilo na „pretpostavljam“, ali je ipak bilo isuviše nerazgovjetno za zaključak.

Voldemort uzdahnu. „Dušo... znaš li tko smo mi?“

Teškim je pokretom podigla glavu, proučavajući nas krupnim, plavozelenim očima koje bijahu obasjane nepovjerenjem, znatiželjom i, u nekoj neznatnoj mjeri, blijedom nijansom straha. „Da. Valjda.“ Kimnula je glavom, gotovo neprimjetno. „Vi ste moji roditelji. Žao mi je, nisam zapamtila vaša imena“, promrmljala si je u bradu, posramljeno skrenuvši pogled ka noćnom stoliću kraj njezina uzglavlja gdje su, osim pokala s svježom vodom i tabletama protiv bolova, bili položeni neki stari brojevi Metal Hammera i nepročitana pisma njezinih prijatelja iz Blackgravea.

„Lujiza i Voldemort“, rekla sam, sada nešto glasnije, kako bih ju poštedila muke oko razmišljanja.

„Zašto je ova soba tako... strašna?“, reče iznenada, pomutivši mi misli pitanjem koje sam najmanje očekivala. Na trenutak je naglo zastala i obrglila si tijelo rukama kako bi ublažila drhtaje koji su ju prožimali. Kad je ponovno progovorila, glas joj je bio toliko tanak i tih da smo se morali svim silama napregnuti kako bismo ju čuli. „ Zašto je puna ovih jezivih slika?“, upitala je, prelijetajući uznevjerenim pogledom preko crnih zidova ukrašenih posterima njenih najdražih metal bendova te uramljenih slika koje su predstavljale nelogične, ali intrigantne gothičke prizore, onakve kakvima se ranije divila.

Glas mi zadrhta, ne samo zbog primjedbe. „Uredili smo ju točno onako kako si ti željela“, odgovorila sam, iako sam osjetila kako mi knedla zastaje u grlu.

„Ne. Ne sviđa mi se.“ Odmahnula je glavom, kao da ta mogućnost uopće ne dolazi u obzir.

Sad je na mene bio red da uzdahnem. „No ako želiš, možemo ju preurediti čim ti bude bolje.“

Nije odgovorila. Nije bilo moguće pročitati bilo što s njezinog lica.

Lijeno se promeškoljivši, u konačnici se uspravila i poduprla si leđa ružičastim jastucima. „Police su pune ploča“, prošaputa činjeničnim tonom, gledajući u plakar načinjen od tamne hrastovine na čijim su brojnim policama bile uredno naslagane njezine gramofonske ploče. „Volim glazbu?“

„Da. Jako“, rekla sam nježno, oprezno se sjednuvši na sam rub kreveta kako bih bila sigurna da ju prevelika blizina neće ponovno uznemiriti. Opirala sam se porivu da ju dotaknem, da pogladim njezinu lepršavu, zlatnu kosu kako sam to inače imala običaj činiti. Za ljubav božju, njoj smo bili stranci, nepoznanica, tek dvoje ljudi neočekivano predstavljenih kao roditelji; nije znala ništa o nama, nije se sjećala ničega što smo skupa prošli. Nije bio trenutak za izlive emocija.

Tišina ispunjena napetim pogledom koji smo Voldemort i ja razmijenili potrajala je nekoliko dugih trenutaka, sve dok ju Maggie nije neočekivano prekinula. „Hoćete li mi nešto pustiti?“, upitala je molećivo, formirajući kutovima ispucalih usnica jedan blijedi, gotovo neprimijetan smiješak. Zanemarljiv, ali dovoljan.

„Naravno. Imaš li kakvih posebnih želja? Nightwish, možda?“, predložio je Voldemort dok je dugim, gracioznim koracima prilazio ogromnoj zbirci ploča, tražeći pogledom onu posebnu, onu koja se od slušanja izlazila gotovo do debljine papira. Oceanborn, njezinu najdražu.

Maggie se zbunjeno namršti. „Nightfish? Lovite ribe po noći?“

„Nightwish“, ispravih ju uz poluosmijeh. „Tvoj omiljeni bend.“

S nadom u grudima, okrenula sam se ka Voldemortu koji je upravo pronašao ploču i stavio ju u stari gramofon prekriven tankim slojem prašine. Iako je svaki uređaj za njega predstavljao neviđeno čudo tehnike, nismo morali dugo čekati da se soba ispuni moćnim, usporenim taktovima glazbe upotpunjene savršenim lirskim sopranom. Znala sam koju će pjesmu pustiti i prije no što sam nestrpljivo osluhnula njezin prvi ton.

Toll no bell for me, Father
But let this cup of suffering pass from me
Send me no shepherd to heal my world
But the Angel - the dream foretold
Prayed more than thrice for You to see
The wolf of loneliness in me
...not my own will but Yours be done...

No umjesto očekivanog odobravanja – možda i prikriveno očekivanog naziranja nekih izblijedjelih uspomena - Maggie je teatralno prekrila uši rukama i ispustila prigušen povik negodovanja, kao da ju je netko upravo polio hladnom vodom. „Ja to slušam?!“, zgrozila se, kriveći lice u grimasu.„Ugasi ju. Grozna je.“

Te su mi riječi probole srce poput oštrice noža. „Ali to ti je najdraža pjesma.“

Grimasa iznenada iščeze sa njezinog lica; u odlučujućem ju je trenu svladao plač; glasan, silovit plač koji joj je rastrgao dušu na komade. „Oh... Žao mi je. Tako mi je žao.“

Voldemort brzo isključi glazbu i priđe Maggie, položivši joj dlan na golo rame. „Ne, Maggie, nisi ti ni za što kriva. Sve će biti u redu.“ Opio me je smirenošću svog glasa, koliko god ona bila lažna.

Nije čula njegove naizgled ohrabrujuće i umirujuće riječi, ili ih jednostavno nije željela čuti. „Ničega se ne sjećam. Ne sjećam se sebe, ne sjećam se svog života, svoje obitelji. Tako sam zbunjena; osjećam se kao da mi je netko dao milijun djelića slagalice koji ne pripadaju istoj konačnoj slici“, grcala je, brišući bijelom nadlanicom suze koje su joj liptale niz obraze.

Baš kad mi je mislima proletjela dvojba da li bih ju sada smjela utješno zagrliti, makar nakratko, ona se snažno priljubila uz mene i gorko zajecala na mom srcu.

***

Meredithine su tamne oči bile bezizražajne, trome i – činilo se – onesposobljene da se priviknu na slabašno osvjetljenje u prostoriji. Obnevidjela od straha i užasne neizvijesnosti, stajala je skvrčena u sjevernom kutu i naglim treptanjem pokušavala razaznati naše siluete u polutami.

Cilj nije iziskivao previše truda; tek neznatan djelić sekunde kasnije, zabljesnulo je plavkasto svjetlo na Voldemortovom isukanom štapiću.

Oči su mu sada bile strahovito mračne, gnjevno okrvavljenih kutova i kapilara koji su se jedva nazirali u začaranom krugu njegovih crnih zjenica, kao da je bezgraničan bijes bio jedino što je mogao osjetiti. Ledena mu je ruka drhtala; čvrsto sam ju stisnula u svojoj, još hladnijoj, i dopustila mu da me povede bliže k vidaričinoj ispijenoj, pogrbljenoj prilici.

„Dakle, Meredith?“, upitao ju je mračno, doimajući se spremnim na svaku vrstu odgovora.

Pogledala ga je ravno u oči, za što je rijetko imala hrabrosti. „Ja... ne mogu ništa učiniti, Gospodaru.“ Hladan, svjež znoj joj je oblio preplanulo lice kad je to izgovorila, skupljao se na njenom sitnom, namreškanom čelu, bijedno joj klizeći po očnim kapcima i obrazima koji bijahu djelomice zaklonjeni pramenovima kovrčave plave kose.

Prenula sam se na gorak prizvuk njezinih riječi. „Molim?!“

„Da je amnezija prouzročena nekom čarolijom, ne bi bio problem iskoristiti protukletvu. Ali ovako, možemo samo čekati i nadati se najboljem. Najvažnije je da joj život više nije ugrožen, te da smo sigurni da nije došlo do unutarnjeg krvarenja“, nastavila je, mrmljajući si u bradu riječi toliko tihe da su se topile u zraku ispunjenom vlagom; iako krivnja za cijelu situaciju niti u jednom pogledu nije bila njezina, predosjećala je što slijedi.

Nekoliko trenutaka je vladala tišina. Grozna, napeta tišina u kojoj mi je pogled uznevjereno lutao od Voldemortovog kamenog lica, preko nekih rasturenih tamnih stolica što su predstavljale jedine komade namještaja u sobičku, pa sve do obrisa Meredithine visoke figure - do zaobljenog trbuha koji joj se jedva nazirao pod dugim bijelim ogrtačem.

Nije joj dugo trebalo da shvati u što gledam. „Četvrti mjesec“, prošaputala je bojažljivo i prislonila dlan uz trbuh, prikriveno se nadajući da će ta njezina slabost, ta činjenica da u njezinoj utrobi započinje novi život bar malo smekšati naša srca. Kao da za ovih deset godina u našoj službi nije shvatila da podjednako mrzimo i sažaljenje i one koji ga pokušavaju izazvati.

„Koliko će ovo potrajati, Heronice?“, upitala sam ju oštro, približivši joj se za dva koraka.

Uzmakla je unatrag i oslonila se leđima o zid. „Nekima se pamćenje vrati u roku od nekoliko sati, ali nekima... nekima je dovijeka izgubljeno.“ Oborila je pogled ka tlu; kao da je sva prvobitna hrabrost isparila iz njezine strahom pomućene svijesti. „Sve je u Božjim rukama. Žao mi je.“

Iako sam se prethodno zapitala koji bi odgovor bio najstrašniji, najobeshrabrivajući, ovako poražavajuće riječi nisam očekivala. Skupa sa mojim srcem koje je na tren prestalo kucati, soba mi se počela raspadati pred očima, prozori su se rascijepili od zidova i kose tavanice, a tlo se stalo nekontrolirano tresti. Da me Voldemort nije pridržao, sigurno bih se srušila.

„Žao mi je“, ponavljala je Meredith. Ili su to bili samo odjeci u mojoj glavi?

„I meni je žao, Meredith. Doista“, zareža Voldemort. „Avada Kedavra!“

Uz svu tu predstavu ubojite smaragdne svjetlosti, bezglasni zvuk njezine smrti i tupi udarac tijela o tlo pali su u zaborav. Sve je izgubilo smisao, sve nade, sva predskazanja i sve riječi. Među klaustrofobično zbijenim zidovima sablasne sobe ostalo je vremena samo za jedan čvrsti zagrljaj, za jednu blistavu suzu i možda – ali samo možda – za iskrivljeno izgovaranje jedne kratke molitve.

***

Prve zloslutne napukline na zidinama našeg carstva pojavile su se netom poslije te proklete nesreće koja se desila, a sa svakim proteklim danom postajale su sve veće i izraženije.

Maggieno se fizičko stanje vidno poboljšalo, ozlijede na njezinim rukama su zacijelile, ubrzo više nije bilo potrebe ni za lijekovima i neprestanim ležanjem u postelji, ali iznutra više nije bilo ni traga one djevojčice koju smo nekoć poznavali. Svojom je pojavom bila tu, često bi i razgovarala s nekim od nas, ali okolnosti su nas lišile njezinog istinskog prisustva; njezin um, njezino srce i njezin lutajući pogled bili su indiferentni, bolno prazni. Pokušavala sam joj se približiti, prepričavati joj mnoge naše šašave i opasne dogodovštine u nadi da će joj to prizvati sjećanja, ali katkad sam imala osjećaj da me sluša samo iz pristojnosti, a možda i iz nade da će time prije završiti sve razgovore i vratiti se svojim paperjastim snovima. Većinu vremena bi provodila zatvorena u svojoj sobi, borila se protiv iluzija, ali one su bile jače; nije se mogla suočiti sa realnošću, niti se trudila. Ne krivim ju; svijet maštarija bio je zasigurno privlačniji od užasa u kojemu se našla.

A činilo se da njezinim odsustvom nedostaje i veliki dio svakog od nas.

„Jebem ti stotinu bogova.“ Evan uznemireno otpuhnu i, nervozno prevrćući cigaretu među dugim, tankim prstima, smjesti se na drveni rukohvat naslonjača u kome su sjedili Voldemort i Amelia. Dok je – živcirajući i sebe i nas – dinamično lupkala đonovima svojih crnih marti o tlo, drugom si je rukom čvrsto obgrlila struk i oči zaslijepljene dimom fokusirala prema pukotinama na suprotnom zidu.

Za razliku od svoje sestre, Amelia je još uvijek uspjevala ostati maksimalno vedra i optimistična. Ili se barem trudila ostaviti takav dojam. Zamišljeno se igrala čipkastim rubovima svoje šarene haljinice na cvjetiće, s nogama nonšalantno podignutim na okrugli, stakleni stolić. „Imam ideju!“, uskliknula je iznenada, pljesnuvši blijedim rukama u zraku. „Možda bismo joj trebali pokazati obiteljski album.“

Stajala sam okrenuta ka staklu koje se zamaglilo od mog daha, dlanova pritisnutih uz tvrdu prozorsku dasku. „Mislite da bi to probudilo neke uspomene?“, promrmljah neodređeno, tupo zureći u guste, crne oblake koji su se tog kobnog popodneva natuštili na olovnom nebu. Kule začaranog dvorca i njegova nepregledna okolica – vrt plavih ruža, zaleđeno jezerce i visoke planine obrasle zimzelenom šumom – prekrila je ledena bjelina uobičajena za ove predjele, ali je ples kristalnih pahulja odavno izgubio svoju čar; bile su prokleto prazne, baš kao i moje misli.

Pitanje sam postavila svima prisutnima, ali nitko nije žurio da mi odgovori.

„Ne znam“, reče Voldemort naposlijetku. „Ali sam spreman probati bilo što.“

Činilo se da Amanda – po prvi put – ne dijeli njegovo mišljenje; oslonila je leđa o zid, zagledavši se u vrhove svojih sivih balerinki. „Možda ipak ne bismo trebali previše forsirati jer...“, započela je nesigurno, ali nisam imala namjeru dopustiti joj da dovrši još jednu od svojih ljigavih tirada; i sama boja njezinog piskutavog, odbojnog glasa dovodila me je na ivicu živčanog sloma.

Naglo se okrenuh. „Ti šuti, glupačo!“, vrisnula sam. „Ionako je sve ovo tvoja krivnja!“

Podigla je glavu. Oči su joj sijevale od bijesa, iz njih je frcala neskrivena mržnja. „Što?!“, munjevito je reagirala, uzvraćajući udarac. „Kako se usuđuješ to reći?!“

Teatralno je stala naspram mene, ispravivši se do svoje pune visine; pravo joj je zadovoljstvo pričinjavala činjenica da razlika između nas dvije iznosi gotovo dvadeset centimetara, bez obzira na to što sam ja nosila štikle. Nasuprot Maggie koja je gene za visinu prosječnog pingvina – kao i sve ostalo – naslijedila od mene, Amanda je bila visoka na Voldemorta. Ta sličnost i povezanost s njim je, pored nesporne činjenice da ju Maggie jako voli, bila jedini razlog što sam se trudila trpiti ju. Ali sada nisam uspjela.

„Ti si posljednja bila s njom prije pada“, iznijela sam neporecivu istinu, sigurna u njezinu vrijednost. Prostrijelih ju svojim najubojitijim, najoštrijim pogledom, nestrpljiva da žaoku svoje boli zabijem u tuđe bedro. „Kako mogu biti sigurna da ju nisi i gurnula, Amanda?“

Podigla je ruku, kao da se sprema udariti me. „Ona je moja sestra! Sestra blizanka koja mi je najvažnija osoba u životu! I zato me dobro slušaj, ti bijedna...“

„Dosta!“, Voldemort odlučno prekide njezin pokušaj da mi saspe tonu uvrijeda u lice, iako sam znala da je ta grčevita molba izgovorena u formi naredbe upućena i meni. Zauzeo je položaj prepreke između nas kako bi bio siguran da se sukob neće nastaviti, te je primio moju ruku i prislonio ju uz svoje usne. „Draga, smiri se. Nema smisla da se međusobno optužujemo.“

Evan stisnu svoje krupne oči i otpuhnu još jedan kolut gustog, sivog dima ka stropu. „Točno. Sada je najvažnije da izvučemo Maggs iz ovog jebenog sranja.“

Zvuk nečijeg dolaska neočekivano je proparao novonastalu tišinu, primoravši me da odvojim tupi pogled sa Evanina bezizražajna lica i zaustavim ga na dovratku.

Maggie nas je tiho pozdravila, uputivši se ka vratima koja su vodila u kuhinju. Nisam mogla ne primijetiti da je preko svijetloplavih traperica odijenula komad odjeće od kojeg joj se inače dizala kosa na glavi; ružičastu tuniku na leptiriće, dar svoje bake Elizabeth. Zanimajući se odsutnim pjevušenjem pjesme koju sam, na svoje veliko iznenađenje, prepoznala kao jedan od sladunjavih hitova Britney Spears, ovila je prste oko kvake i stala povlačiti vrata k sebi.

„Zlato, dođi malo ovamo.“ Voldemort ju zaustavi u tom naumu i pokaza joj rukom da se sjedne na kauč, na što ona samo kimnu glavom i bez riječi ga posluša. „Želimo ti nešto pokazati.“

Shvativši da je ipak odlučio poslušati Ameliin prijedlog, okrenula sam se ka starinskom plakaru od mahagonije i posegnula za albumom koji se nalazio na jednoj od gornjih polica, između Ameliinih knjiga o uzgoju banana i statue zmije isklesane od mramora. Iako sam se propela na prste, falilo mi je još nekih tridesetak centimetara da ga dohvatim.

Skočila sam, ispruživši ruku najviše što sam mogla, ali taj potez nije imao nikakvog efekta. Čak štoviše, zateturala sam se na previsokim štiklama i zamalo razbila nos.

„Jebem ti gravitaciju!“

Čula sam kako se Voldemort, Evan i Amanda prigušeno cerekaju iza mojih leđa.

„Ako ne umuknete, podavit ću vas i poslužiti za slijedeći Božić umjesto purica!“

Voldemort se nasmija. „Daj da ti pomognem, patuljčice.“ Položio je ruke na moj struk i nježno me podignuo na visinu s koje sam nesmetano mogla opipati tvrde korice knjige uspomena.

Ne obazirući se sa poljubac koji smo Voldemort i ja razmijenili, Evan ugasi cigaretu u već prepunu pepeljaru – nakon blagog napada kašlja koji je prouzročila prevelika količina duhana – prijateljski prebaci ruku preko Maggienog ramena. „Pregledaj slike. Možda će ti pomoći da se nečega prisjetiš.“

Maggie nesigurno slegne ramenima i prihvati album na dlanove. „Možda.“

Ruke su joj neprestano drhtale dok je okretala stranice, prelijetajući pogledom preko svake od savršeno sačinjenih slika. Prizor koji je Voldemort jedne hladne Noći vještica spretno uhvatio kamerom, prizor dvaju identičnih novorođenčadi koja, nježno priljubljena jedno uz drugo, spokojno snivaju u kolijevci izmamio je najbližu naznaku smiješka na njezino lice, ali na sve je druge ostala ravnodušna. Mislila sam se da će ju bar jedna od tih fotki podsjetiti na prošlogodišnje zimske blagdane u Berlinu, premijeru najpoznatije opere Andrewa Lloyda Webbera u Parizu ili obiteljsko okupljanje u Evaninoj vili na Floridi, ali njezin izraz lica je razbio i posljednji tračak nade. Možda će se prisjetiti jednog dana, onda kad joj praznina iščili iz očiju, možda nikad.

„Djeluje li ti išta od toga poznato?“, upita Voldemort, zadržavajući dah.

Malena suzica bljesnu u kutu Maggienog oka. „Ne želim više gledati ove jebene slike! Ne sjećam se ničega, kvragu!“, vrisnu ona odjednom. Treskom je zatvorila album i bacila ga prema zidu, ustajući se sa kauča. „Pustite me na miru!“

Pohitala je ka vratima, ne obazirući se na naša zazivanja.

„Stani!“ Graciozno sam potrčala crnim, mračnim hodnicima dvorca slijedeći i zazivajući Maggie, dok se oštri vjetar igrao sa pramenovima moje kose. Ne znam jesu li me previsoke potpetice doista toliko usporile ili je Maggie hitala neljudskom brzinom, ali izgubila sam ju iz vida čim sam trkom sišla niz mramorne stepenice i kročila u ružičnjak.

Voldemort me je sustigao na kapiji. „Kamo je otišla?“, upitao je. Osvrnuo se oko sebe, nestrpljivo proučavajući pogledom beskonačnost bijelog pokrivala i površ jezera koje se – obasjano svijetlom crtom sumraka – činilo poput nekog velikog, magičnog zrcala. Zjenice su mu bljesnule kad je u kristalnoj daljini zapazio mali, kitnjasti paviljon, Maggieno posebno mjesto.

Zagledah se u njegove prekrasne oči. „Ti idi tamo, a ja ću ju potražiti u šumi. Nije mogla daleko odmaći.“

Trčala sam, ne obazirući se na šiblje i korijenje što mi se plelo oko nogu, sve dok nisam zašla tako duboko u šumu da više nisam vidjela ni dvorac ni jezero. Iako je krov od golih grana prekrivenih snijegom bio gust, sićušni tračci sivkastosmeđe svjetlosti probijali su ga i davali mi mogućnost za napredovanje i uklanjanje prepreka.

„Maggie!“

Nije bilo odgovora; tek iritirajući zvuk mokrog snijega koji je šuštao pod mojim čizmama.

„Maggie!“

Zastavši kako bih došla do daha, oslonila sam se dlanom o vlažnu, hrapavu koru stabla i oborila zamagljeni pogled ka tlu. Tada u daljini začuh neobičan zvuk kretanja, zvuk koraka, ali ne njezinih; netko drugi se spretno provlačio kroz sjene isprepletenog granja. Strah mi prostruja kroz srce. Nisam se plašila ni uljeza ni obračuna, na to sam već bila naviknuta. Ovo je bio strah iz djetinjstva, onaj iskonski. Sada nije bilo važno jesam li djevojčica od šest ili žena od trideset šest godina; obje su sanjale upravo o ovakvim šumama, o mraku koji prekriva sve, i neprijatelju koji se lukavo skriva u kobnom spletu sjena. S prijezirom sam trpila ostvarenje sopstvenog košmara, ukočila sam se poput statue, dok je mračni uljez – suviše zaokupljen nečim očitim da bi me primijetio - pretraživao prostore između visokih borova.

Odlazi odavde, Lujiza. Ostavi se toga i odlazi, reče mi neki tihi, unutarnji glas, dok sam napeto promatrala pokrete sablasne prilike odjevene u crninu.

No što ako ta nakaza – tko god da je u pitanju – napadne moju kći?

Iako zastrašujuća, ova je pomisao bila dovoljna da zaboravim sav taj besmisleni strah, a potom izvadim štapić iz svog crnog ogrtača i – sakrivajući se iza drveća - tiho priđem misterioznoj silueti za desetak koraka. Ohrabrena činjenicom da sam ostala neprimijećena, približih se još malo. Dovoljno da ostanem u sjeni, ali dovoljno i da ju prepoznam.

Bila je to Tarja.

Nastavit će se...

Njezino je spontano prošaputano pitanje u korijenu sasjeklo očekivani bljesak poboljšanja. Bojažljivo se sklupčala i ovila mliječnobijele ruke oko koljena, obuzeta razornim drhtajima koji su joj nemilosrdno prožimali tijelo. „T-tko ste vas dvoje?“, zapitala je tiho, već na ivici suza, zgrčivši se u stranu kao da trpi posljedice najbolnije kletve.

Knedla mi je rasporila grlo, ali nisam dopustila da se sjenovite crte moga lica izobliče i tako izgube prijeko potrebnu krinku pribranosti, krinku lažne smirenosti koja mi je omogućila da se približim kćeri za nekoliko centimetara. Ili sam to barem pokušala. „Kako to misliš, tko smo mi? Maggie, mi smo Lujiza i Voldemort, tvoji mama i tata“, kazala sam, u trenu zanemarivši sve nepodnošljive osjećaje koje su u meni probudile praznine njezinih prekrasnih, zelenih očiju; brinula sam samo hoću li ju svojim nastupom uznemiriti ili još više uplašiti.

Nelagodno se promeškoljila među jastucima i toplim prekrivačima. „Mama i tata?“, ponovi nepovjerljivo, ispitujući naša lica pogledom sraslim u ledeni zrak ispunjen elektricitetom što je lebdio prostorijom. Ugao obrve joj za tren poleti ka čelu. „Onda sam ja Maggie... zar ne?“

Pogledah u Voldemorta, zabezeknuto kimnuvši glavom.

„Aha...“ Napadno žmirkajući pri rasutoj svjetlosti neonskih lampi, Maggie se osloni o laktove i procjenjivački zaustavi zjenice na Amandi kao da ju po prvi puta vidi. Blago je nakrivila glavu, tako dopustivši zlatnožutim pramenovima da zagonetno zatrepere oko njezinih obraza blijedih poput voska. „A tko je ovo?“, upitala je i zbunjeno se namrštila, pri čemu joj se natečena gornja usna blago izvila.

„Ovo je jedna beznačajna gadura“, prosiktala sam. Nisam se mogla kontrolirati; riječi su mi napustile usne prije no što sam čak i razmislila o tome da ih pokušam spriječiti.

„Ne sad.“ Amanda me drsko probode pogledom, okrećući se Maggie. Tonovi preneraženosti u njezinim obično praznim, bezbojnim očima jasno su pokazivali koliko zapravo hoće odbaciti pomisao da ju vlastita sestra ne prepoznaje. „Ja sam Amanda, tvoja sestra blizanka.“

„Ne sjećam vas se.“ Ona odrično zavrti glavom; oči su joj očajno blistale. „Ne sjećam se ničega.“ Stisnula je zube od iznenadne boli i položila dlan na potiljak. „No što mi se desilo?“

„Ozlijedila si se. Zato se ne bi trebala puno pomjerati.“ Brada mi je jezivo zadrhtala, ali sam se i dalje svim silama trudila sakriti razaranje prouzročeno svakom novom, poražavajućom riječju koju bi Maggie izgovorila. Nakon što sam joj rukavom svilene haljine očistila tamni trag krvi sa lica, ovila sam blijede prste oko njezinih nadlaktica i oprezno ju namjestila natrag u ležeći položaj. „Sad pokušaj zaspati.“

„Trebaš odmor.“ Kratko uzdahnuvši, Voldemort joj nježno skloni zalutali pramen kose sa obraza. „Razgovarat ćemo ujutru“, dodao je blago, čak nekako umirujuće, povlačeći pokrivač mirisa svježe lavande preko njezinih ramena.

“Ali...“, pokušala se pobuniti.

„Razgovarat ćemo ujutru, dušo“, ponovila sam, na što je ona u konačnici pomirljivo kimnula glavom i – otežalo klonuvši na meki, tamnoplavi jastuk – lagano zaklopila snene oči. Instinktivno sam se nagnula, želeći joj utisnuti poljubac za laku noć na čelo, ali mi je naglim okretajem glave u drugu stranu jasno dala do znanja da joj moja blizina stvara nelagodu.

„Oh. Oprosti“, prošaputah. „Laku noć.“

Nije me čula; već je bila na putu do zemlje snova.

***

„Ne mogu vjerovati da se ovo desilo“, uzdahnula sam, nervozno četkajući ugljenocrnu kosu koja mi se sablasno pružala do donjeg dijela leđa, zanosno stopljena sa treperavom tminom koja je opsjela jednu stranu moga lica. Druga strana, osvijetljena tek bijednim plamičkom svijeće, djelovala je sablasno u kontrastu sa krupnim, vatrenoplavim okom i debelim slojem crne olovke koja je jasno definirala njegove neobične konture.

Uhvatila sam Voldemortov pogled u kutu zamagljenog zrcala. „Znam. Ni ja.“ Umrtvljenim se pokretom ustao sa stolice, trljajući dlanove kao da se želi zagrijati. „No ona gadura Meredith je rekla da je kratkotrajna amnezija česta u slučajevima snažnog udarca u glavu.“

„Uh, Meredith!“ Bijesno frknuvši, treskom sam odložila četku u stranu i posegnula za srebrnkastom bočicom parfema sa esencijom ružina soka. „Iščupat ću joj srce kad ju idući put vidim“, izjavila sam i - našpricavši si nekoliko kapi opojnog mirisa na nadlanice i sniježnobijeli vrat – ustala se sa tvrdog, kitnjastog stolca.

„Ne uzrujavaj se zbog nje, ljubavi. Sredit ćemo ju čim se Maggie oporavi.“ Voldemort me nježno obgrli s leđa i poljubi me u obraz. Ohrabren uzdahom zadovoljstva koji mi se oteo iz grudi, kliznuo je dalje, označavajući vrelim usnama put od mojih izraženih jagodica do vrata i kostiju ramena. „Prekrasno mirišeš.“

Lagano sam se okrenula i pomjerila fokus zjenica na njegove prekrasne plave oči, obasjane crvenkastonarančastim nijansama vatrice u kaminu što je tiho pucketala svoju erotičnu uspavanku. „Hvala, dragi“, rekla sam pjevno, na što se on blago nasmiješio i pomilovao moje ledene usne svojima. Omotala sam ruke oko njega, dopuštajući mu da me podigne i pritisne uza zid. Opijena elegantnim, savršenim dodirima, čvrsto sam obujmila noge oko njegovog pojasa; čarobna toplina mi se razlila grudima kao znak uzbuđenja, ako je još ikakav znak uopće bio potreban.

Strastveno me poljubio; osjetila sam kako se njegov jezik nestašno poigrava sa mojim.

Uživao je u blizini moga tijela; znala sam to po uzdasima koje bi ispustio svaki put kad bih ga dodirnula. „Uzmi me...“, prošaputah mu na uho, prije no što sam zagrizla njegovu donju usnicu i privukla ga još bliže sebi, predajući mu se u potpunosti.

Odgovor nije bio potreban; umjesto toga, uzeo me je u naručje i pažljivo me položio na krevet, namještajući se povrh mene. Meka, baršunasta posteljina boje zrelih borovnica spremno je dočekala naša tijela vođena ljubavlju i strastvenom požudom. Osjetila sam njegov slatkasti dah na licu dok je s nepojmljivom nježnošću ljubio moje blijede obraze i očne kapke. Pomilovao mi je grudi kroz čipkastu tkaninu, a potom je spustio jednu ruku do ruba moje crne, prozirne spavaćice i počeo ju povlačiti naviše.

Praćena tisućama plamtećih poljubaca, sva je odjeća ubrzo završila na mramornom podu, na neurednoj gomili, odmah kraj ruba kreveta koji je blago škripao pod nama.

Sve su moje brige u trenu nestale; bili smo važni samo nas dvoje, samo naši trenuci koje smo uvijek znali dočarati i pretopiti u beskraj vječnosti. Ponovno smo postali jedno. Neizmjerno uživajući, zarila sam mu nokte u stražnji dio vrata, misli ispunjenih samo dubokim, zaljubljenim pogledima, usplahirenim dodirima i slikom njegovog snažnog tijela na mome.

Oslanjajući se laktovima o plahtu, nagnuo se da me ponovno poljubi; osjetila sam kako mi na lice blistajući kaplje znoj sa njegovog blijedog čela.

„Oh, Lujiza... Lujiza... !“, uzdisao je, pritiskajući bedra uz moja najjače što je mogao.

I dalje neraskidivo pripijeni jedno uz drugo, uz glasan uzvik, istovremeno smo klonuli na razbacane jastuke, pokušavajući uskladiti ubrzani ritam disanja. Čvrsto me je zagrlio, kao da je želio i bukvalno me sjediniti u svoje biće, te tako izbjeći rizik da se ikad više razdvojimo.

„Volim te.“ Nježno sam ga poljubila u meki vrat, ugnijezdivši se na njegovom ramenu.
„I ja tebe volim.“ Usne su mu poletjele ka mome čelu. „Oduvijek i zauvijek“, prošaputao je, već lagano zatvarajući sanjive oči.

***

Smetena očitim neodobravanjem, slika neprimijetno iščeznu iz magične kugle koja bijaše mrtvo položena na Tarjinu glatku, sniježnobijelu dlanu.

Presamićeno oslonjena o kamenu ogradu, stajala je na balkonu i pokušavala da zatomi bijes prouzročen viđenim. Hladne čestice skandinavske zime bezobrazno su se poigravale sa netrepeljivim izrazom njezina kamena lica dok je naglim žmirkanjem nastojala otjerati prizor, pogled kojim je Voldemort gledao Lujizu.

Oni neće biti lake žrtve. Sada se još jednom uvjerila u to.

Zamišljala je njihova isprepletena tijela, ljubavni čin kao metaforu onog istinskog jedinstva; ispustila je zadovoljan uzdah, osjetivši kako ta nepoželjna misao blijedi u njezinim sjećanjima. Iako su imali i mnogo slabosti koje je valjalo iskoristiti, razdvojiti ih bi bilo najbolje, najkorisnije, ali i najteže; njezina moć, baš kao ni Ralphova niti ona od Elbereth ili Lorien, još uvijek nije bila dovoljno jaka i ubojita kao nekada.

Ostalo je još nekoliko sitnica koje tomu prethode.

Grimizan osmijeh prolomio joj se na usnama kad je, u djeliću monotone sekunde, shvatila što im je činiti. Pod snažnim uticajem njezinih napetih misli, magični prah zalepršao je oko staklene sfere i načinio novi prizor u crnoj, beskonačnoj kugli.

Da, Voldemortova i Lujizina najveća slabost; njihova voljena kći.

Tarja se zagledala u spokojan izraz na Margaretinu usnulu licu; još jednom, stresla se od neizbježne spoznaje koliko ta djevojka – njihova karta za slavni povratak – zapravo sliči Elbereth. Crte lica, jagodice, koža blijeda poput mlijeka... sve izuzev zlatne kose i iščezlog pamćenja.

Napućivši tamnocrvene usne u ledeni poljubac mržnje, zagladila je ponoćnocrnu kosu koja joj na potiljku bijaše skupljena u čvrstu francusku punđu. Treperava svjetlost posljednjih zvijezda reflektirala se u kutovima njezinih otrovnih zelenih očiju dok je otežalo koračala gore-dolje, po tvrdom tlu iz kojeg su izbijali tračci studeni. Te je noći vjetar silovito puhao sa sjevera na zapad, bacajući splet paučinastih oblaka ka planinama prekrivenim snijegom, kao da hitaju ka nekoj obećanoj zemlji iza horizonta. Kao da su pokušavali nagovoriti puni mjesec da još nekoliko trenutaka ostane na tmurnom nebu, kako bi bar nakratko odložili neminovnost svitanja. No srebrnkastosiva svjetlost je lukavo iskoristila priliku – zastrašenost baršunastobijelih oblaka – i ponosno obasjala Tarjino prelijepo lice.

„Dušo... “ Ralph odškrinu staklena vrata što su odvajala balkon i njihovu spavaću sobu. Hladne usne su mu se raširile u blijedi osmijeh kad joj je prišao i čvrsto ju primio za ruku, ispreplevši prste sa njezinima. „Uđi unutra. Smrznut ćeš se.“

Čim su stupili u mračnu prostoriju visokih zidova i popločanog tla, izvadio je štapić iz duge pelerine i tiho prošaputao čaroliju, uperivši ga ka starinskom, prašnjavom klaviru koji je počivao kraj kreveta. Opijene magijom, zarđale su se tipke lijeno počele pomjerati, stvarajući prekrasnu melodiju.

„Jesi li za ples?“

Kimnula je glavom. „Naravno.“

Stopili su se u zagrljaj, lagano se njišući u ritmu depresivne glazbe koja ih je cijele ispunjavala. Još uvijek je bilo tako nevjerojatno, tako očaravajuće ponovno držati svoju prvu, posljednju i jedinu ljubav u naručju poslije toliko stoljeća.

I što su onda Lujiza i Voldemort znali o vječnosti? Što su znali o pojmu „zauvijek“?

Ništa.

Što su bile njihove zakletve?

Samo prazna obećanja.

Tarja uzdahnu, grčevito se privijajući uz Ralpha. Oko njih su letjele sablasne sjene, besmrtne duše, iako u sobi nije bilo svjetlosti koja bi ih mogla načiniti. Zaneseno je oslonila bradu o njegovo rame i tiho mu zapjevušila jednu posebnu pjesmu na uho. Njihovu pjesmu.

Over the hills and far away,
he swears he will return one day.
far from the mountains and the seas,
back in her arms is where he'll be.

Over the hills and far away,
she prays he will return one day.
As sure as the rivers reach the seas,
back in his arms is where she'll be.

Suze su topile led u mojim zjenicama dok sam usplahireno grizla donju usnu, boreći se da ne zaplačem. Trudila sam se usmjeriti bar djelić svojih besmislenih razmišljanja na rominjanje ponoćne kiše ili vlastite isprekidane uzdahe, ali bih nedefinirani pogled svaki put – gotovo nesvjesno – zalijepila na zatvorena vrata.

''Ljubavi, ne brini se. Bit će sve u redu.'' Voldemort me čvrsto zagrli, pritisnuvši obraz uz moje blijedo čelo. Bilo mi je tako lako – možda suviše lako – privinuti se uz njegovo tijelo, zariti mu lice u mramorni vrat, osloboditi se svih strepnji i zamoliti ga da bude jak i za mene, no nisam si mogla pomoći; jednim je dodirom znao zaliječiti sve moje rane.

Naš je trenutak prekinut tupim zvukom otvaranja vrata, pri čemu je iz Maggiene sobe gracioznim, ali sporim koracima istupila vidarica Meredith Heron. Zabrinuto skupljajući obrve, laganim si je pokretom ruke zataknula pramen svijetlosmeđe kose iza uha i oborila oklijevajuć pogled na vrhove svojih kremkastobijelih cipela. ''Gospodaru, Gospodarice, morate znati da je ovo bio doista gadan pad. Na svu sreću, nema nikakvih težih tjelesnih ozlijeda. No međutim...'' Kiša je još uvijek monotono lupkala po prozorima, prateći ju dok je tražila riječi. Mučila se, ali je u konačnici morala reći ono što je iziskivalo da bude rečeno. ''... postoji mogućnost da je došlo do unutarnjeg krvarenja.''

''Što to znači?'', upita Voldemort odsječno, tražeći time konkretan odgovor.

''Krvarenje u mozgu je veoma ozbiljno. U većem broju slučajeva dovodi do... smrti.'' Glas joj je blago zatitrao kad je to izgovorila, oprezno zastajući da bi sa naših lica očitala nijanse naglog zaprepašćenja. ''Ali, naravno, ne možemo biti sigurni da je stvar toliko ozbiljna dok ju ne pregledaju vidari u Sv. Mungu'', dodala je brzo. ''Smatram da bi bilo najbolje da... ''

Došlo mi je da ju zadavim kao zeca; odugovlačila je, mrmljala je, iako je kao naša Sljedbenica morala znati da su mjesta poput Sv. Munga isuviše rizična za Maggie. ''Meredith, i ti si jebena vidarica'', oštro sam naglasila svaku izgovorenu riječ, osjećajući kako mi krv sada još brže kola pulsirajućim žilama. ''Kako je moguće da ne znaš što joj je?!''

''Jedino u Sv. Mungu imaju opremu koja bi omogućila... ''

''Slušaj, Meredith... '' Probadajući ju prijezirnim pogledom, Voldemort spretno izvadi štapić iz pelerine i uperi ga ka njezinom preplanulom, bezizražajnom licu. Čeljust mu se kočila dok je govorio, ruke su mu se blago tresle; mrzio je spoznaju da život naše djevojčice ovisi o djelima jedne bijedne vidarice. ''Ili ćeš naći način da ju izvučeš iz ovoga, ili bi ti se u protivnom moglo desiti da izdaš naše interese.''

''A dobro znaš što mi radimo sa izdajnicima'', dodadoh, svjesno pojačavaši dojam koji smo ostavljali. Formirajući usnama hladni poljubac upozorenja, podigla sam obrvu i netremice fiksirala zjenice na Meredithine tamne oči, raširene u strahu i očitoj panici.

''Ja... Učinit ću sve što budem mogla.'' Duboko nam se naklonila, bojažljivo povijajući glavu ka tlu zastrtom perzijskim tepihom.

''Hajde, draga. Idemo ju vidjeti.'' Voldemort me obgrli oko ramena, uzdahnuvši kao da ga je blizina moga tijela umirila. Kada smo tako zagrljeni otvorili vrata i oprezno kročili u sobu, najcrnja slutnja uvukla mi se u misli i ugnijezdila se tamo, šapćući gadosti. Nisam mogla odvratiti pogled sa naše kćeri, tako krhke i lomljive. Blijeda i nepomična, ležala je na svilenoj posteljini sa potpuno spokojnim izrazom na licu. Dlanovi umotani u mliječnobijele zavoje počivali su skupljeni pod njezinim grudima, a kosa boje najljepših sunčevih zraka nemarno joj je skliznula na lijevo rame, ispletena u široku, urednu pletenicu.

''Nije li prelijepa?'', prošaputala sam, oslanjajući glavu na Voldemortova prsa.

Nježno je klizio blijedim dlanom preko mojih gustih, crnih uvojaka, dok su mu se duge vlasi grčevito plele oko prstiju. ''Je. Sliči ti'', rekao je tiho, ne odvajajući pogled od Maggienih sklopljenih očiju. ''I jaka je poput tebe. Izdržat će.''

''Naravno da će izdržati. Mora izdržati.'' Tijelo mi je obuzeo drhtaj kad sam automatski pomislila na drugu opciju, na situaciju suprotnu od ovog što sam upravo izgovorila. Mozak mi se opsesivno zavrtio ukrug, tvoreći u pozadini moje svijesti filmove i scene, počevši od trenutka kad sam ju – prije gotovo šesnaest godina – po prvi put primila u naručje, pa sve do njezinog zaraznog osmijeha kojim je nesvjesno obilježila i početak ovog kobnog dana.

Iz razmišljanja me prenu glasan, iznenadan tresak vrata koja se u trenu zalijepiše za visoke, crne zidove. Instinktivno sam se okrenula, uperivši pogled na mjesto gdje je stajala osoba koju sam u tom trenutku najmanje željela vidjeti. Amanda, dakako.

''Što TI hoćeš, kišna glisto?!'', prosiktala sam, otvoreno iskazujući bijes koji mi je momentalno prožeo ustreptale grudi. Osjetila sam kako mi se prsti mahinalno skupljaju u šake a oči prijezirno stišću pri pogledu na njezino odbojno, ispijeno lice, mlitavo okupano plavkastobijelom neonskom svijetlošću.

Drsko je zamahnula slapom ispucale, izblajhane kose, ležerno se prošetavši kraj mene. Crni ogrtač vukao se po popločanom tlu za njezinom visokom, vitkom pojavom, dajući joj dašak sablasnosti kojim je bezuspješno pokušavala stvoriti ono što joj – za razliku od Maggie – nije bilo urođeno. ''Hoću vidjeti svoju sestru.'' Kratko me promotrila, tankih usana izvijenih u groznu grimasu, te se brižno nadvila nad Maggien krevet i lagano joj dotakla čelo dlanom.

''Dobro.'' Duboko sam udahnula, pokušavajući ostati smirena. Ranije sam to i uspijevala – samo zbog Voldemorta i Maggie – ali činilo se kao da će mi ovog puta otkazati svi centri samokontrole u mozgu. ''Vidjela si ju. A sad se gubi'', procijedila sam kroz zube.

Frknula je. ''Imam podjednaka prava biti ovdje kao i vas dvoje. Stoga...''

Maggien neočekivani trzaj prekide žestoku prepirku na samom početku.

''Oh... '' Suho se nakašljala, pri čemu joj je mlaz tamnocrvene krvi potekao sa usnica. Oči su joj se širom otvorile, a u njima se pojavio ogroman strah, praćen nevjericom. S teškom mukom se uzdigla u polusjedeći položaj, svilene spavaćice prilijepljene za oznojeno tijelo.

Najgrubljim mogućim pokretom, odgurnula sam Amandu u stranu kako bih se mogla primaknuti Maggie. ''Dušo, kako se osjećaš?'', upitala sam tiho, instinktivno posegnuvši za njezinom rukom.

Otrgla se. ''Ne diraj me!'', vrisnula je preneraženo, mahnito zbacivši tamni pokrivač sa svog uzdrhtalog tijela. Zgrčila se na drugu stranu kreveta, promatrajući me staklastim, zelenim očima koje su neobično blještale; djelovala je kao da me se plaši.

''Što nije uredu, kćeri?'' Voldemort joj se oprezno pokuša približiti, pogladiti njezino porculansko lice, no ona mu to nije dopustila.

''Ne diraj me!'' Zgrabila je jastuk i svom ga snagom bacila na nas.

Oboje zastadosmo od žestine njezinog urlika.

''Što se dešava?'', prošaputala je bojažljivo, prelijetajući izbezumljenim pogledom preko naših lica. ''Tko ste vas dvoje?''

Nastavit će se...

"Peter McNeil je mrtav." Evan spusti duge, vitke ruke na kukove i letimično preleti pogledom preko naših nezainteresiranih lica. Njezin glas naglo ogrubi naglašavajući svaku riječ; uobičajena zvučna melodija zamrla je kroz nijansu sumnje koja joj se prelomila u kestenjastocrnim zjenicama.

Odsutno se poigravajući sa nitnama na svom kaišu, nonšalantno sam prebacila noge preko rukohvata i oslonila glavu na jastuke. "Mrtav?", ponovih bezbrižno i na tren se prijetih naboranog, ispijenog lica i oštrog pogleda profesora povijesti Blackgravea. "Pa, ako mene pitate, bilo mu je i vrijeme. Bio je zreo za arheološki muzej."

"Da. Njegova je krštenica napisana na glagoljici", dodade Lujiza. "Tako da... "

"Ubijen je!", prekide ju Evan odsječno, stisnuvši svoje biserno bijele zube. Sigurna u vrijednost onoga što zna, povisila je ton za nekoliko oktava, no zgrčeni mišići njezinog porculanskog lica i dalje su ostavljali dojam prividne sabranosti.

"Aha. A kako se to desilo?", upita Lujiza zvonko, s prizvukom podsmijeha u glasu. Sjedila je Voldemortu na krilu i – iako svim čulima fokusirana samo na njegove nježne dodire – trudila se glumiti zainteresiranost za daljnji tijek Evanine priče.

"Lexy mi je jutros javila. U Blackgraveu se održavala sjednica na kojoj su svi profesori bili prisutni." Evan posegnu za kutijom cigara i stade ju nervozno prevrtati po blijedim dlanovima, otpuhujući u znak ljutnje što situaciju nismo shvatili onoliko ozbiljno koliko je ona smatrala da je to potrebno. "Za vrijeme kratke stanke, Peter McNeil je izašao u školsko dvorište i to je bio posljednji put da su ga vidjeli živog."

Amanda se naglo zainteresirala; uspravila se i elegantno prekrižila noge, dok su joj usne premazane rozim sjajem nemirno titrale. "Ali tko ga je ubio?", upitala je, ne skrivajući da je to interesiranje bilo više od puke radoznalosti.

Evan slegnu ramenima. "Ne znam. Nitko nije vidio počinitelja." Uzdahnuvši, ustala se iz naslonjača i prišla prozoru. Zastori podređeni noćnom vjetru bacili su joj tamnu sjenu na jednu stranu lica, dajući prednost isticanja samo nedokučivoj, neljudskoj nijansi njezinih očiju.

"I zašto bi to nas trebalo zanimati?" Voldemort sklopi ruke oko Lujizinog struka i tako umiri njezino nestrpljivo meškoljenje. Trudio se podariti tonu svog glasa distanciran i hladan prizvuk, ali napeti pogled otkrivao je pravu istinu – a ta je neobična sklonost rješavanju nerješivih zagonetki bila je još jedna od brojnih osobina koje je Am naslijedila od njega.

Ispitivanje je doseglo vrhunac; Evan poče nervozno lupkati potpeticama o mramorni pod, dok je njezin ubrzani, isprekidani dah maglio staklo. "A što ako su Tarja i Ralph imali neke veze s tim?", iznenada se okrenu i iznese činjenicu koja je bila presudna, ne obazirući se na vlastito poprsje koje se nadimalo i spuštalo nesređenim ritmom.

Voldemort demonstrativno pogleda u Amandu, a Lujiza u mene. Nisam shvaćala kakvo značenje ima misteriozan, sjenovit pogled koji su njih dvoje šutke razmijenili, ali sam iz prkosnog sjaja u Lujizinim prekrasnim očima jasno iščitala da misli isto što i ja.

Oh, ne opet.

"A što ako su mu krtica Miodrag i skočimiš Petko slomili vrat?" Lujiza sarkastično zakoluta očima i uperi ih u mene, prešutno tražeći potporu.

Frknula sam i - u lažnom očaju - prijezirno kimnula glavom, primajući se rukom za srce. "Oh, strašno. A možda im je i zločesta žirafa Jagoda pomogla."

Amelia se vješto napravila da nas ne čuje. "Tarja i Ralph? Zašto misliš da bi oni imali bilo kakve veze s tim?", upitala je, pomalo zbunjeno, istražujući procjenjivačkim pogledom tamnocrvenu posudu sa voćem što je zauzimala veći dio noćnog stolića. Usne su joj se razvukle u široki osmijeh kad je napokon zapazila jednu veliku, svijetložutu bananu.

"Zato što joj nisu sve na broju", rekoh krotko.

Evan značajno podiže tamnu obrvu. "Odgovaralo bi im da McNeil umre.", pretpostavila je, ne obazirući se na moju upadicu. Izvadila je cigaru iz kutije i mrzovoljno ju zapalila. "Bio je poznavalac svih mogućih i nemogućih legendi vezanih za Blackgrave i njih same, a k tome i jedan od smrtonoša." Tu zastade i otpuhnu gust kolut dima ka stropu, zagledavši se u mene i Lujizu. "Kvragu, kako da ubijedim vas dvije da bi ovo moglo biti ozbiljnije nego što izgleda? "

Lujiza frknu. "Ne znam. Pokušaj da se vadiš na ludilo, u tome si jaka. "

"Evan ima pravo", upade Amanda zamišljeno, igrajući se pramenom kose koja je pod svjetlosti neonske lampe poprimila nijansu popodnevnog sunca. "McNeil nam je prošle godine pomogao da razotkrijemo bivšu ravnateljicu, Barbaru Wieners, koja je bila najvjernija sljedbenica osnivača Blackgravea. Možda su čak i željeli osvetu zbog njezine smrti!"

Iznervirala me. Jako.

"Ne filozofiraj, pacove", rekoh posprdno i gađah ju prvim jastukom kojeg sam demonstrativno napipala iza svojih leđa.

Kao da je to očekivala, primila ga je i hitro bacila natrag k meni. "Da, pacov", naceri se pritom. "Ali pacov 20 cm viši od gnoma!" Ne skrivajući zadovoljstvo zbog te nepobitne činjenice, ustala se i ponosno se ispravila do svoje pune, idealne, manekenske visine od 175 cm.

"Dobro, dosta." Voldemort prekide našu uobičajenu diskusiju i fiksira pogled na starom zidnom satu. "Već je prošla ponoć. Ujutru ću poslati pismo Sharon i još se malo raspitati o ovome."

"Da... ", uzdahnula sam pomirljivo. "Ako itko zna što se dešava, to je zasigurno Sharon."

Bila je to prva rečenica te večeri koju sam izgovorila bez sarkazma i ironije. Jer, da, Sharon McKorner, mlada ravnateljica Blackgravea i Lujizina najbolja prijateljica iz mladosti, vjerojatno je bila jedna od osoba koje sam najviše cijenila, jedna od osoba na koje sam se najviše ugledala. Bila je toliko sigurna u sebe, u svoju nesvakidašnju moć i vrijednost; imala je sposobnost da uništi ljude i njihove snove, nade i živote jednom jedinom riječju.

"Slažem se", reče Amelia, halapljivo žvačući komad banane. "Možda je najbolje da sad svi odemo u krevet. Jutro je pametnije od večeri."

Krenula je ka vratima, nakupivši si pritom potrebne zalihe banana u obje ruke. Voldemort i Lujiza su ju šutke slijedili, a za njima i Amanda i ja; samo je Evan ostala zamišljeno stajati u kutu, zagledana u mračno nebo na kojemu više nije sjala niti jedna zvijezda.

***

Svijetlocrvena nebeska prašina bacila je neutralan odraz na raširena prozorska krila, prelamajući se na mojim mramornim obrazima dok sam potrbuške ležala na krevetu. Prigušeni udarci lijenih kišnih kapi monotono su mi odzvanjali u podsvijesti, ali je glasna metal glazba što je dopirala iz gramofona bila dovoljna da ih zanemarim. Podupirala sam lice hladnim dlanovima, nedefinirano promatrajući zidove oblijepljene posterima Cadaverie i Nightwisha koji su davali našoj sobi još jedan tračak tame i ugodne sablasnosti.

Najveći dio prostora zauzimali su kreveti sa lepršavim, crnim baldahinima i dva velika ormara od čiste hrastovine u kojima je vječito vladao nered. U kutu prostorije nalazila se polica sa našim novim školskim knjigama, suvenirima i ostalim bespotrebnim drangulijama za koje ni same nismo znale odakle nam. Čupavi, crno-bijeli tepih oblika elipse pokrivao je pod popločan iznimno hladnim pločicama, a jedini svjetlosni izvori bile su mirišljave voštanice i nestvarni, plavkastocrveni plamenovi baklji.

Amanda je sjedila na svom krevetu, zainteresirano prelistavajući najnoviji primjerak časopisa Crna magija danas. Tog je jutra odijenula crne hlače sa tregerima i sivu majicu koja je lijepo isticala njezin vitak struk. Oči uokvirene tankim slojem tamne olovke titrale su oko neke očito zanimljive vijesti, no onda se neočekivano odvratiše od teksta i zastadoše na mom licu. "Mags, pobogu, možeš li malo stišati ove svoje drekavce?", upitala je.

Odlučno sam ignorirala to pitanje i lijeno se pridigla sa namještenog kreveta koji pritom zaškripa. Odšetala sam do staromodnog zrcala te, s rukama na kukovima, procjenjivački sagledala svoj odraz iz svih perspektiva.

"Prilično sličiš Lujizi", primijeti Amanda neminovnu činjenicu. Odložila je časopis na noćni stolić, kraj plišanog medvjedića, kao da želi svu pažnju usmjeriti na pomno proučavanje mojih neobičnih crta lica. Nacerila se. "Naravno, u minijaturnom izdanju."

Zakolutala sam očima, praveći se da me ne diraju šale na račun visine. "Bar nemam mušku građu tijela na Voldemorta, kao ti."

Iz razloga koji nisam shvaćala niti osjetila, bila je iznimno raspoložena na svađu i prepirku. Smrknuto lice je utonulo u nemirnu sjenu dok se bezvoljno namještala na krevetu. "Zato je tvoje dupe kao karta svijeta", promrmljala je, više sebi u bradu nego što se trudila da meni uputi taj komentar, zagledavši u sablasne crne baldahine koji su, tako nekontrolirano lebdeći po zraku, nestvarno podsjećali na ralje zaboravljenih duša.

Prije no što sam stigla uzvratiti još nekom nelaskavom opaskom, vrata sobe su neugodno zaškripala i sa dvorskog hodnika se promolilo Evanino lice uokvireno razbarušenim šiškama. "Amanda, ovo je za tebe, zato što si tako razumna i pametna cura." Hitro joj je dobacila Milku sa lješnicima, raširivši usnice u kratak, ali ohrabrujuć smiješak. "Za razliku od nekih." Tu prijezirno frknu i prostrijeli me ubojitim pogledom – očito još uvijek ljuta zbog sinoćnjeg provociranja i podsmijavanja – te se graciozno okrenu i nestade u tami.

***

"Mmmm... kako je dobra ova čokolada... a tek ovi lješnici!", mrmljala je Amanda izazivački, oblizujući rastopljene ostatke lješnika sa svijetlih, vragolastih usnica.

Ignorirala sam i nju i tresak što je naznačio ponovno otvaranje vrata, očekivajući neizbježan povratak Evanine mračne pojave. No – kad sam naposlijetku podigla pogled sa vrhova svojih crnih cipela – dočekalo me je prijatno iznenađenje; u dovratku je stajala Lujiza. Prekrasan osmijeh krasio je njezino blijedo lice, naglašavajući vatrenocrvene usne i zelene zacakljene oči.

"Maggie, srce moje, slobodno se ti ljuti na pacova – tako i treba. Nego vidi što je tebi mama donijela... " Sjela se kraj mene na krevet i pružila mi veliku čokoladu sa lješnicima, keksom i suhim grožđem, ne obazirući se na Amandin pogled pun neskrivene mržnje.

Čvrsto sam ju zagrlila i poljubila u sniježnobijeli obraz. "Oh, hvala, mamice."

Nasmiješila se i mekom, hladom rukom pomilovala moju raspuštenu kosu. Miris njezinog skupog parfema nježno mi je zaškakljao nosnice kad se priljubila uz mene i uzvratila. poljubac, dodirnuvši mi čelo vrelim usnama. "Ovo je Cadaveriina nova pjesma, je l’?"

"Je. Atypical Suggestion By a Dead Artist."

Imala sam malih poteškoća sa otvaranjem skliskog papira u koji je čokolada bila umotana, ali to me nije spriječilo da Amandi kradomice uputim pobjednički pogled. Nisam ni očekivala da mi ga uzvrati, ali nisam očekivala niti toliko smrtonosnog crnila u njezinim nekoć plavim okicama. Prebacila si je urednu, zlatnu pletenicu na leđa i promijenila položaj na krevetu, sjedajući po turski na šarene jastuke.

"Lujiza, tko te je uopće zvao ovamo?!", upitala je grubo, prkosno, nervozno lupkajući noktima o ivicu kreveta. Zvučala je poput djeteta kome je netko upravo oduzeo omiljenu igračku.

Lujiza se naceri. "Maggie."

"Možda, ali samo zato što je znala da ćeš joj donijeti čokoladu od pola kg", zaključi Amanda i primi svoj časopis, predano ga listajući kao da se želi prisjetiti gdje je stala s čitanjem.
"Pa što hoćeš, glupačo? Tvoja je sa lješnicima."
"Da, ali njezina je sa lješnicima, bademima, keksom, suhim grožđem... ", stade ona nabrajati, zaustavljajući tamne zjenice na hrapavoj, izgužvanoj stranici sa crnom kronikom.

Lujiza i ja se sarkastično pogledasmo.

"Am, tebi treba jedna šaka u glavu, pa bi ti bila zahvalna za lješnike", rekoh joj značajno, zagrizavši komadić ukusne čokolade. Trudila sam se zadržati ozbiljan, neutralan izraz na licu iako mi je cijela situacija postala urnebesno smiješna.

Amanda zakoluta očima i ljutito nam isplazi jezik. "Dabogda se udavile u tim lješnicima!"

***

"Roxy, poanta je u tome da si ti jedinica, te stoga ne razumiješ moje muke. Maggie je nemoguća", požalila se Amanda našoj sestrični dok su bile u kuhinji, ne znajući da stojim kraj odškrinutih vrata i jasno čujem svaku njezinu riječ. Zgrčeno je sjedila na rubu hrastovog stola, prekriženih nogu, dok se vjetar nemirno poigravao sa ljutnjom na njezinom licu.

"Zbog lješnika?", upita Roxy zbunjeno, sklanjajući pramen crne kose koji je iskliznuo iz njezine elegantne punđe i nemarno joj sletio na blijedo čelo. Bila je osoba koja je sve odmah shvaćala i razumjela, inteligentna i iznimno snalažljiva, ali ipak je teško mogla dokučiti bit Amandinih i mojih nesuglasica. Velike tamnoplave oči neobično su zaiskrile, naglašene blagom bojom rolke koju je nosila, kao da iziskuju detaljnije objašnjenje.
Am odmahnu glavom. "Nisu u pitanju ti lješnici", rekla je odlučno.

Moja najbolja prijateljica Alexis ju pozorno promotri, nonšalantno prelazeći prstima preko brojnih, šarenih ogrlica sa neobičnim privjescima što su joj visile oko vrata. Stajala je oslonjena na umivaonik, cupkajući crnom Converse starkom o tlo. "Mislim da tebi zapravo smeta što je Mags u posljednje vrijeme dosta bliža s Gospodaricom nego s tobom."

Nema sumnje, uvijek je znala proniknuti u suštinu.

"Ne, nego je stvar u tomu što je ona odvratna mala šlihtara!", izjavi moja sestra brzo, kao da je po svaku cijenu željela odbaciti Alexisinu tvrdnju. Napućila je usnice i napravila lažnu, molećivu grimasu. "Mamice, tatice... ", kreveljila se, imitirajući me sve dok joj lice nije poprimilo prvobitan, gadljiv izraz – izraz koji me je strahovito zabolio. Tada prijezirno dodade, pojačavajući dojam: "Fuj!"

Otvorila sam usta, šokirana i zaprepaštena spoznajom da moja sestra može reći takvo što.

Alexis odmah zausti da joj se suprotstavi, ali sam ju prekinula u toj namjeri.

Tapšala sam nekoliko trenutaka – dok nisam bila sigurna u potpunu pozornost koju sam time dobila - formirajući lažan, usiljen smiješak na licu. "Svaka čast. Trebala bi dobiti Oscara za svoju izvrsnu glumu. Sestrice." Osjetila sam kako mi žile pulsiraju na slijepoočnicama, osjetila sam neopisiv stisak u grudima, ali sam se svim snagama trudila obuzdati ljutnju. Srdito sam promotrila njezino iznenađenje, njezin pokajnički pogled i pokušaj da nešto izusti, a potom – okrećući se – drsko zamahnula slapom plave kose i izletjela iz kuhinje.

"Maggie, stani! Nisam to mislila... ! Maggie!"

Nisam joj željela dati priliku da objasni – bar ne u tom trenutku, dok sam bila toliko iznervirana. Čula sam njezine povike, njezino dozivanje dok sam bijesno koračala hodnicima, ali sam se trudila zanemariti ih i ubrzati hod što sam više mogla.
Tlo je iritirajuće škripalo pod visokim potpeticama mojih cipela, usne su mi drhtale, a usplahirena svjetlost baklji napadno mi je peckala oči.
Ili su to bile suze...?

"Maggie, sačekaj!"

Sustigla me je pred strmim, dugačkim stepenicama koje su vodile sa drugog kata na prvi.
"Sister, dopusti da ti objasnim... " Nježno je primila moju podlakticu. "Ja sam samo... "
"Ti si svoje rekla", siknula sam, otrgnuvši se od nje. "Pusti me na... "
No, kako sam se naglo odmakla, zateturala sam se unatrag na visokim štiklama i nespretno primila rukom najbliži predmet – ogradu stepeništa.

Staro, trošno drvo iznenada popusti.

Ograda se otkinu.

Moj prodorni vrisak, stopljen sa Amandinim, proparao je zrak dok sam padala sa sprata vrtoglavom brzinom. Činilo se kao da sam već idućeg trena pala na stol; staklo njegove široke ploče raspršilo se u beskonačnost. Okusivši te sitne komadiće zarivene u blijede ruke i leđa, snažno sam udarila potiljačnim dijelom glave o goli pod, o kameno tlo.
Miris krvi uminuo je, prilike i koraci blijedili su u ništavilu, nestajali skupa sa mojom pribranošću; čula sam samo Amandin prekrasan, melodičan glas kako mahnito zaziva moje ime prije no što sam u potpunosti izgubila svijest.

"Evan opet kasni." Amelia prijezirno otpuhnu i smjesti se u naslonjač, prolazeći rukom kroz uvojke svoje lepršave crne kose. Njezin oštar, nestrpljiv pogled prikovan za kazaljke zidnog sata odavao je tragove krajnje neprijateljskog raspoloženja.
"Evan uvijek kasni", odvratih krotko i nastavih nanositi najnoviji tamnocrveni karmin na napućene usnice, ne pridavajući previše pažnje njezinoj napetoj šutnju .
"Ne mogu vjerovati da me pušta da ju ovoliko čekam!", promrmljala je naposlijetku i dohvatila bananu iz okrugle tamnoplave posude sa voćem što je stajala na noćnom stoliću. Bila je izrazito nervozna još od ranog jutra, otkako je Evan poslala pismo u kojem je najavila svoj dolazak jer, kako je navela, ima važne vijesti za nas.
"Pa otkud ona zna da ju čekaš?", uzvrati Amanda retoričkim pitanjem i otvori prvi modni magazin koji joj se našao pri ruci. Znatiželjno je promotrila našu tetu, žmirkajući pri tračku predvečernje svjetlosti koja je žustro poigravala na njezinom blijedom, porculanskom licu.
Amelia joj uzvrati pogled i s gađenjem iskrivi usne. "To ne mijenja stvar. Nemoj da ju braniš!", povikala je, odgrizavši komad zrele banane.
"Kako god", reče Amanda pomirljivo, zagledana u članak o održavanju kose.
Ustala sam se od stolića za uređivanje, odlažući šminku u ladicu optočenu srebrom i šarenim kamenčićima. Uzdahnuvši, promotrila sam svoj nestvarni odraz u zrcalu, nedodirljivu ljepoticu, vitku plavokosu djevojku preblijede puti i očiju ophrvanih mržnjom i hladnoćom. Beskonačne dubine tih zelenih zjenica su me nekako upitno gledale iz zamagljenog stakla, otkrivajući početke tisuća priča što su u njima obitavale. Ponekad mi se činilo da ih sve poznajem i razumijem, ali ponekad bih imala utisak da mi svaka od njih predstavlja još jednu nepoznanicu u nizu.
Poučene iskustvima, krvave usnice se razvukoše u zadovoljan poluosmijeh, ali nisam mogla ustanoviti da li sam to učinila ja ili djevojka u ogledalu.
"Maggie, gdje su ti roditelji?" Ameliin zvonki, melodični glas oštro prekide moju misao.
Trgla sam se, pogledavši ju preko ramena. "Ne znam." Slegnuh ramenima. "Mislim da su u sobi."
"Zovite ih. Ne mogu se sama nositi sa Evan", zaječa ona i teatralno sakri lice u šake.
Amanda frknu. "Dobro, dobro, dosado. Idemo." Ona hitro odbaci magazin na stol i skoči na noge, zamahnuvši slapom prekrasne, zlatne kose. Obuhvatila je rukom moje zapešće i povukla me prema stepenicama, ne obazirući se na Ameliino gunđanje koje je svakim proteklim momentom postajalo sve glasnije i neprijatnije.

***

Pokucala sam na vrata.
"Voldemorte...? Lujiza...?" Moj baršunasti glas se izgubio u besmrtnoj tami hodnika.
Nije bilo odgovora.
"Možda nisu unutra", pretpostavila je Amanda, mreškajući nos.
Ponovno sam pokucala, još jače i odlučnije.
"Očito je da nisu unutra", reče Amanda nakon još nekoliko dugih trenutaka tišine. Primila je rukav moje svilene košulje u namjeri da me odvuče od spavaće sobe naših roditelja, ali nisam joj to dopustila.
"A gdje bi drugdje bili?" Pritisnuh tešku, metalnu kvaku i odlučno odgurnuh vrata.
A tamo, u sobi osvijetljenoj blagom svjetlošću voštanica, između zidova crnjih od noći, dočekala nas je šokantna, neočekivana slika; Voldemort je ležao povrh Lujize i, glasno uzdišući, privijao svoje obnaženo tijelo uz njezino. Odjeća razbacana po mramornom podu i crveni, satenski pokrivač što se uvijao pod njima dopunjavali su prizor suočen sa mojom sviješću, tjerajući me da razrogačim oči i razjapim čeljusti najviše što sam mogla.
Amanda se diskretno nakašlja, mrtva hladna. "Erhm... trebali biste sići. Evan će doći svakog trena i..."
"OK... zatvori vrata... ", promrmljala je Lujiza, a da joj nije dopustila ni da završi rečenicu.
Ja sam i dalje nepomično stajala, u šoku, zureći u njih.
"Hajde, Maggs... ", Amanda mi nonšalantno mahnu dlanom pred očima, ali nije upalilo. Shvativši da sam upravo doživjela najveću traumu u životu, ona položi ruku na moju bradu i silom mi zatvori usta, a onda me prebaci preko ramena kao vreću krumpira i stade nositi prema dnevnoj sobi.

***

Vrisnula sam, bezuspješno pokušavajući time otjerati neugodnu sliku koja mi nikako nije htjela napustiti misli.
"Što se dereš kao jagnje pred Prvi maj?!" Evan je s prekriženim nogama sjedila na stolu i nervozno pušila cigaretu koja je stvarala gusti oblak dima nad njezinim lijepim licem. Kroz sivilo razaznavao se samo sjaj njezinih besmrtnih, crnih očiju i jaki narančasti karmin koji joj je prekrivao pune usnice. Pročistila je grlo, a potom mi zamahom ruke dala do znanja da želi smislen odgovor na svoje pitanje.
Amanda me je vješto položila na kožni kauč i pohitala da mi donese vode. "Pusti ju, Evan. Mislim da je zanijemila od šoka", nacerila se, dohvativši kristalnu čašu iz plakara.
Amelia se teatralno nakašljala i rukom rastjerala dim koji se počeo širiti po cijeloj prostoriji, lijepeći se za svilene zastore i svježe okrečene zidove. "Što se desilo?", upitala je, pomalo zabrinuto, sjednuvši se kraj mene. Osjetila sam kako me je zaštitnički obgrlila oko struka, kao što je činila svaki put kad bi zamijetila da sam uznemirena ili, u ovom slučaju, potpuno zgrožena.
"Ah, ništa posebno. Upale smo Lujizi i Voldemortu u sobu u krivom trenutku", odvrati Amanda hladno. Usula je vodu u čašu i, nakon nekoliko trenutaka tišine ispunjene samo žuborenjem prozirne tečnosti po dnu, sjela se sa moje druge strane i natjerala me da otpijem dug gutljaj.
Evan i Amelia se pogledaše. Shvatile su poruku.
"A koliko sam im samo puta rekla da nabave ključ za ta vrata?" Amelia zakoluta svojim zelenim očima.
"Očito ne dovoljno puta, sestrice", nakezi se Evan, a potom se sagnu i ugasi cigaru u maloj, ljubičastoj pepeljari koju je uvijek nosila sa sobom. Prije no što je Amelia uspjela odgovoriti, ona nastavi. "A imaju li ljubavnici namjeru već jednom sići? Upozoravam vas da nemam vremena za bacanje."
Amanda kimnu glavom i osloni se leđima na šarene jastuke. "Ne brini, bit će tu za koji tren."

***

Zidni sat je otkucao ponoć.
Evan se nervozno šetkala gore-dolje po prašnjavom tepihu, ne vadeći cigare iz usta. Njezina pepeljara je sada već bila krcata opušcima koji su stvarali neugodan vonj, ali smo ga zanemarile. Tiho je psovala sve po spisku, pazeći da ne probudi Ameliu koja je već neko vrijeme spavala u naslonjaču. Za to vrijeme, Amanda i ja smo odsutno pregledale modne kataloge i dogovarale se koje ćemo kozmetičke preparate naručiti.
"Za ime Salazara Slytherina, što li više rade?", prosikta Evan odjednom, cokćući jezikom. Oslonila se leđima na zid i povukla dug dim, za smirenje.
"Ma što god da rade, uradili su." Promeškoljila sam se na kitnjastoj stolici, osjetivši kako mi se vrat ukočio od višesatnog sjedenja.
"Imaš pravo." Ne obazirići se na cigaru koja joj je visila iz usta, drsko je prebacila kosu na leđa i odlučnim korakom krenula ka vratima. "Dovući ću ih ovdje ako bude bilo potrebno."
U tom trenutku, Voldemort i Lujiza elegantnim hodom uđoše u sobu. Voldemort je nježno poljubio Lujizino blijedo čelo i nešto joj prošaputao na uho, a potom se okrenuo Evan i fiksirao ju svojim prodornim zjenicama. "Smiri živce, Evangeline."
"Kako si me to nazvao?!", procijedila je kroz zube, spremajući se da eksplodira na spomen svog pravog imena koje je oduvijek mrzila. Prijeteći, stisnula je šaku i mahnula njome kroz zrak, ali tim gestom nije postigla učinak kakav je željela.
Lujiza je iskrivila lice u grimasu, prilazeći joj. Uska crna haljina vukla se po podu za njom, davajući njezinoj visokoj, vitkoj figuri dašak elegancije. "Gle, tek si došla, a već si zadimila cijeli dvorac. Ovo je prebivalište nepušača, a takvo će i ostati." Rekavši to, istrgla joj cigaru iz ruke i s gađenjem ju bacila u prepunu pepeljaru.
Evan si je samo promrmljala nešto u bradu, nešto u čemu sam jasno razaznala ton njezine zabrinutosti.
"Oh. Napokon ste se sjetili sići... " Amelia glasno zijevnu i protrlja svoje snene oči, namještajući se u sjedeći položaj.
Frknula sam. "Da. Baš me zanima što ste dosad radili", nacerila sam se, s dozom ironije koja je preovladala u mom melodičnom glasu kad sam značajno preletjela pogledom preko njihovih lica.
Lujiza je blago porumenila, zagrizavši rub svoje vlažne, krvavocrvene usnice. "Khm.. dakle, što si nam tako važno imala reći?", upitala je zainteresirano i okrenula se ka namrgođenoj Evan, ne obazirući se na moje pitanje.
"I molim te, budi obazriva", javila sam se. "Još jedan šok bi me ubio."
Ignorirala me je. Prekrižila je ruke na grudima i duboko udahnula, dok joj je lice poprimalo neuobičajeni izraz zabrinutosti i ozbiljnosti. "Ne bih to nazvala važnim. Prije bih rekla da imam jako loše vijesti."

Nastavit će se...

P.S. Post posvećen Evan. Come back. :=(
.

Over the hills and far away, he swears he will return one day. Far from the mountains and the seas, back in her arms he swears he’ll be. Over the hills and far away, she prays he will return one day. As sure as the rivers reach the seas, back in his arms he swears she’ll be.

Stihovi uobličeni mrljama crne tinte bljeskali su se pod plamičkom dogorjele voštanice, poigravajući pred mojim mračnim, snenim očima. Skrivena poruka već mi odavno bijaše urezana duboko u podsvijest, zavučena ispod jezivo bijele kože, ali bi ipak darivala novi, nepoznati tračak mistike svakim novim iščitavanjem.
Pjesma je nalikovala legendi. Legenda je nalikovala stvarnosti.
Stvarnost je nalikovala košmaru.
Pridigoh se, zakačivši rukavom vrh polupraznog pehara. Tresak prouzročen raspršivanjem stakla u beskonačne komadiće ništavila proparao mi je svijest dok sam odsutno piljila u gusto, tamnocrveno vino što se teatralno slijevalo po bilježnici, poput potekle krvi.
Okrenuh se. Dodiri mojih visokih potpetica sa tlom stvaraše oštar, neugodan zvuk koji se tiho i prelagano stopio sa posljednjim otkucajem zidnog sata.
Sasvim neplanirano, moje nedefinirane, ustreptale zjenice se ukočiše pred slikom okovanom crnim ramom. Bila je naslikana tek nedavno, od strane cijenjene austrijske slikarice, tako vjerno i precizno – tako zastrašujuće točno. Predstavljala je moju obitelj, moju sestru, majku, oca i mene upravo onakve kakvi jesmo. Pritom ne mislim samo na moć, dostojanstvo i okrutnu hladnoću što čak i na tamnom platnu djeluju jezivo i stvarno, već i na neizbježne činjenice s kojima smo suočeni.
Intrige. Iskušenja. Sudbina.
Njihova lica prelamaše se na našima, tako sličnima, tako prokletno identičnima, a u pogledima koji ih krasiše očitovali su snažni, nepremostivi tragovi Njihovih životnih priča.
Prošlo je točno godinu dana, pomislih. Prije točno godinu dana, napustila sam Hogwarts i objeručke prihvatila ponudu svojih roditelja, lorda Voldemorta i Lujize Brown, da započnem školovanje na drugom, boljem mjestu – u Blackgraveu. Kao škola za mlade vještice i čarobnjake priklonjene crnoj magiji, Blackgrave mi je isprva važio za ideal dugo očekivane slobode, za oličenje sreće i sigurnosti koje sam toliko trebala.
Sve je počelo prije točno godinu dana.
Ili ne? Ne, zapravo.
Temelji vječne priče udareni su prije više od tisuću godina – u vrijeme podizanja Blackgravea na temeljima oronulog groblja, u domu milijuna nemirnih duša.
Tarja i Ralph Nicolson tada bijahu jedni od najpoznatijih i najmoćnijih crnih magova, Gospodari Tame svoga vremena i osnivači škole. Ljudi ih poznavaše po okrutnosti, nemilosrđu i u konačnici, po drevnoj zakletvi kojom se zavjetovaše jedno drugome na vječnu i bezuvjetnu ljubav. Iz te ljubavi, iz moći kojom je njezina neupitna snaga isijavala, izrodiše se dvije kćeri. Kćeri blizanke. Elbereth i Lorien.
Dvadeset dugih godina poslije njihovog rođenja, Gospodari Tame padoše u nepravednoj borbi sa crnom vješticom Nemo Bloodworth i aurorima koji ju kradomice potpomagaše.
No, bili su isuviše moćni da bi se njihova priča mogla završiti tako nevažnom sitnicom kao što je Smrt. Bili su isuviše hrabri i domišljati da bi se odmah predali. A sa svim znanjem i sposobnostima kojima bijahu obdareni, nisu imali poteškoća sa upotrebljavanjem drevne kletve – kletve imena Amor e Morte.
Ona je bila jasna, proročanstvo još jasnije, ali znakove je bilo nemoguće predvidjeti. Tko bi mogao pretpostaviti da će, jednog dana, svijetom doista hoditi Nasljednici, Nasljednici u kojima će ponovno zakucati zaljubljena srca bivših Gospodara Tame? Tko bi mogao pretpostaviti da će Tarja i Ralph tada moći ponovno oživjeti i krenuti u novi pohod radi ostvarenja svog sna o pokoravanju svijetova, skupa sa svojim uskrsnulim kćerima?
Tko bi mogao znati da će ti Nasljednici koji će svojom zapisanom ljubavlju doprinijeti uzdizanju jedne moćne sile usnule u zaboravu biti upravo moji roditelji?
Oh, da. Znam. Zvuči šašavo.
Isprva sam i ja tako mislila. Ali, susrevši se licem u lice sa osnivačima Blackgravea i njihovim kćerima, bila sam prisiljena shvatiti i razumjeti istinu.
Oni su tu. Oni su se vratili.
Možda ne tako moćni kao nekad, ali... sve se može promijeniti u treptaj oka, zar ne?
Zato nas i žele. Zato nas mrze. Zato nas se kane riješiti. Imamo ono što je njihovo. Njihovu slavu, njihove položaje, i u konačnici, dio njihove moći stopljen u dva od postojeća četiri Predmeta moći – Elberethinu prstenu i Tarjinu medaljonu. Sudbina preostala dva Predmeta – Ralphovog mača i Lorieninog Predmeta čiji je istinski oblik nepoznat – još uvijek je ostala jedna od najmračnijih i najintrigantnijih tajni.
Drugi dio problema leži u činjenici da čarobnjački svijet spava, ni ne znajući što se doista događa i kakva ga strašna bitka može očekivati u bliskoj budućnosti.
Ako je ono bio početak, što slijedi?, pomislih, dok mi je glasan uzdah lepršao u tišinu, u mrzlu studen zamračene sobe. Težak miris vina provlačio se vazduhom, trepereći, miješajući svoju slad sa naznakama strepnje koja me je nakratko obgrlila, tek toliko da bi mi dokazala kako u mom monstruoznom umu još uvijek postoji tračak ljudskosti.
Amanda se nelagodno promeškolji u krevetu, kao da ima nemirne snove. Plavi uvojci su se rasuli po njezinom prekrasnom porculanskom licu čije se blijedilo prigušeno bljeskalo u polutami. Djelovala je tako krhko, tako... nježno. Utisnula sam poljubac na njezin mramorni obraz i, uzdahnuvši, tiho izašla na balkon.
Suze srebrnaste ponoći kapale su po beskonačnosti zamagljenih horizonata, grčevito priljubljene uz jecaj vječne zime koja je okruživala moju mračnu, nedodirljivu pojavu.
Iako je bio kraj ljeta, iako je bio kolovoz, zima se nije povlačila iz naših krajeva. Sve je i dalje spokojno spavalo u svom sniježnom grobu, dozivajući, podsjećajući.
Snop svjetlucavih pahulja se rasuo preko vlasi moje uredne svijetle kose, po jedna za svaku kap prolivene kapi, za svaki život koji sam svjesno i svojevoljno oduzela.
Da, ja jesam ubojica. Ja jesam Nasljednica.
Ali nisam životinja. Nisam mahnita ludača koja ubija sve oko sebe, bez razmišljanja ili prvobitnog sagledavanja situacije. Samo čistim okruženje od onih koji nam se ne žele pridružiti, tjeram ih u pakao vlastitih strepnji i sumnji, tjeram ih da udišu svoj očaj.
Samo činim ono što mora biti učinjeno.
Demon i Gospod su u meni zajedno. A možda su i jedno.